Danas se navršava dvije godine od smrti legendarnog pjevača Miodraga Mikija Jevremovića (1941-2017), koji je preminuo od posljedica teške bolesti.
Porodica i prijatelji još uvijek ne mogu da se pomire sa činjenicom da ga više nema među živima, a njegova kćerka Jelena Jevremović na sve načine pokušava da održi sjećanje na njega.
Mikijeva nasljednica za Kurir otkriva da joj otac najviše nedostaje tokom praznika, kao i u kafani. Kada čuje njegove pjesme, pjevačica je u stanju da muzičarima ostavi posljednji dinar iz novčanika.
Šta se promijenilo u tvom životu nakon očeve smrti?
– Život mi se promijenio iz korena, a meni je 2017. godina bila najteža i najbolnija. Tek nekoliko mjeseci nakon gubitka oca uspjela sam da pronađem snage i pustim njegovu pjesmu. Sjećam se da je to bila “Pesnikova gitara” i da sam plakala satima kao kiša, pokušavajući kroz suze da otjeram tugu i očistim dušu. Nažalost, vrijeme ne umanjuje bol i žal za našim voljenima koji su nas napustili. Samo sam naučila da živim sa tom prazninom u srcu. Promijenilo se apsolutno sve. Iz privatnih razloga sam se preselila u stan na Zvezdari, gdje živim sa mamom i sinovima, promijenila sam broj telefona i okruženje. Problemi koji su me zadesili jedino dobro što su donijeli je da konačno uvidim ko su mi pravi prijatelji, jer se zaista na muci poznaju junaci. Slika mi se iskristalisala i krenula sam život iz početka, na svim životnim poljima. Sreća pa imam majku Sonju, koja je uvijek uz mene.
U kojim trenucima ti Miki najviše nedostaje?
– Svakako u vrijeme praznika. To je bilo vrijeme koje je okupljalo porodicu i prijatelje, tada smo se veselili, pjevali, emocije su u toku praznika nekako uvijek bile postavljane na pijedestal. Najteže mi pada Pravoslavna nova godina, pošto je tata preminuo upravo 13. januara. Sjećam se, dan uoči Srpske nove 2017. godine nebo je sijalo od vatrometa, dopirala je muzika sa svih strana, a ja sam bila najtužnija kćerka na svijetu jer je taj svet napustio moj tata. Nedostaje mi mnogo i kada negdje kada izađem čujem kako pjevaju njegove pjesme. Tada bi on po običaju uzeo mikrofon i otkinuo pjesmu od srca, onako kako je on to najbolje znao, pa mi proslijedio mikrofon i nastavili bismo noć zabavljajući goste, iako samo i sami bili gosti. Uz njegove pjesme danas se svaki izlazak završi mojim bankrotom, jer sav novac koji imam dam muzikantima.
Kaješ li se zbog nečega u vezi s njim?
– Jedino za čim žalim je što nismo kao porodica imali više zajedničkog vremena dok smo još mogli. S obzirom na to da je tata bio čovjek od karijere, čovjek koji je stalno putovao, navikli smo se na njegova česta odsustva. A kada se vraćao, a brat i ja već bili adolescenti, imali smo već izgrađene živote, prve simpatije, pa nam je svakako bilo primamljivije da pobjegnemo iz kuće i budemo sa svojim društvom. Nekako, kada ostaneš bez roditelja, najviše žališ zbog premalo vremena koje si proveo s njima.
Koje tatine riječi ti konstantno odzvanjaju u glavi?
– “Kad ne znaš šta da kažeš, reci istinu”, ili “čovjek je veliki onoliko koliko prašta.” Umio je i da kaže: “Život nas umjetnika umije da bude veoma težak i naporan, ali zato nikada nije dosadan.”
Na čemu si ocu najviše zahvalna?
– Najprije što je bio dobar čovjek koji je širio ljubav, pa je tako to isto prenio na brata i mene. Na mnogo radosti koju sam osjećala prateći njega i mamu po turnejama, na mogućnosti da imam taj dar i uspijem uz muziku i da se radujem i tugujem do te mjere da umrem i ponovo se rodim. Na empatiji, čistim emocijama, osjećaju za umjetnost, svemu o književnosti čemu me je naučio. Zahvalna sam njemu na postojanju, a bogu što je baš on bio moj otac. Ne samo zahvalna već i počastvovana.
Na koji način održavaš sjećanje na njega?
– Imala sam ideju da organizujem u bivšem Domu sindikata omaž u njegovu čast. Stric Zoran i brojni prijatelji su isto to uradili u Valjevu, gdje su se odazvale sve kolege koje su bile pozvane, ali smatrala sam da je Miki toliko mnogo uradio za Beograd da je zaslužio da nešto takvo organizujemo.