Šeki Turković demantira da su pucali na njega: Teško bolestan!

Da li je pitanju propaganda pjevača koji je nekada bio popularan, a danas se izgubio, ili je u pitanju još jedan vid liječenja frustracije i nezadovoljstva vlastitim životom pa na scenu stupaju ljudi koji vole da izmišljaju stvari koji uopšte nisu tačne, pa se tako veoma brzo, među estradnim svijetom, proširila informacija da je nekad izuzetno popularni pjevač Šeki Turković uhapšen u Americi.

Krenuli smo tragom te informacije, pozvali Šekijev broj. On se javio, a kada smo mu objasnili o čemu se radi i šta je povod našeg poziva, Šeki je rekao:

-Pa, da u zatvoru sam. I to baš samo dobro smješten, imam nekoliko telefona, odličan zatvorski apartman sa poslugom i odličnom hranom. Naravno da je to sve glupost i izmišljotina. Sa vama sigurno ne bi sada razgovarao da je to tako. Ali, ništa novo. Pričali su i pisali su da sa poginuo, da sam upucan, da sam teško bolestan, pa još jedna ovakva laž me zaista više ne opterećuje.

Šta mislite ko hoće ili želi da zatvori ili sahrani Šekija Turkovića?

-Zaista ne mogu da se sjetim da sam nekome nešto u životu učinio nažao, da sam nekoga uvrijedio. Ako nisam mogao nekome da pomognem sigurno nisam nikome ni odnemogao. Budala je uvijek bilo i bit će ih još više.

Nekada ste bili jako popularan pjevač, kako danas živite?

-Iskreno govoreći, živim veoma skromno, ali isto tako veoma sretan i zadovoljan. Ja sam i dok sam popularan bio živio veoma skromno. Nikada nisam pretendovao ka nekom glamuru i nisam glumio veliku zvijezdu.

Da li Vam nedostaje estrada?

-Kada osjetim potrebu za njom, ja uzmem mikrofon i odem da pjevam i lijepo se ispjevam. Bude tako poneka tezga, rođendan, svadba, poneki restoran. To mene zadovolji.

Pa, bili ste veoma popularni, kada biste mogli da li bi ste se vratili na staru slavu?

-To mi stvarno ne pada na pamet. Gledajući sada iz ove perspektive, sretan sam što sam se udaljio od svega toga. Negdje u julu bi trabo da dođem u naše krajeve na odmor, pa ću pokušati, kažem pokušati, ako uspijem da nađem neku dobru pjesmu, pa bi je snimio. Ali, i to samo sa mojim starim saradnicima kao što su Radmila Mudrinić, Bane Vasić, Bosanac… Ali samo ako bi bilo po mom ukusu. Pored toliko mladih pjevača koji odlično pjevaju, imaju hitove, šta ja da tražim među njima. Ali, i oni će se jednog dana pitati gdje su bili i šta su radili?

Zbog čega?

-Pa, nema više ko da napiše pjesmu koja bi trajala barem dvije, a ne dvadeset godina. Sve su to hitovi koji traju kao sladoled, koji se veoma brzo istopi. Ja ne želim da se laktam sa njima, ali oni nemaju perspektivu, budućnost. Dobri mladi pjevači veoma brzo nestanu, jer nema ko da im pravi evergrine, pjesme koje će ostati iza njih.

Zbog čega ste napustili estradu i otišli u Ameriku?

-Ja nisam i ne mogu nikada napustiti estradu. Ja sam deset godina plaćao takse i sve ostalo što je potrebno u Americi, pa sam samim tim stekao i pravo na penziju u toj zemlji. Samo me to povuklo da odem u Ameriku, dobio sam sve potrebne papire. Ali, u Americi se ne može živjeti samo od muzike, pa ja sam morao da radim i nešto drugo. Zajedno sa suprugom sam nabavio jedno prevozno vozilo, kargo vozilo, poveći kombi i razvozimo robu, palete. Može se lijepo zaradi i ja ne bježim od toga, a poesbno pošetenog rada. Nikada se u životu nisam stidio nikakvog posla, samo sam se stidi da lažem i da kradem, a to nikad nisam radio. Sve što je pošteno zarađeno za mene nije sramota.

Ako se ne varam, imate rodbine i u Njemačkoj?

-Da, da ima nas svugdje. Moja kćerka koja je udata u Hrasnici-Sarajevo, sa suprugom i djecom živi u Njemačkoj, a tu je i moj brat. Sa njima sam non stop u kontaktu. Svi oni mi mnogo nedostaju, ali se trudim da ih barem jednom godišnje vidim.

Da li Vas se nekad sjeti neko od kolega iz Vaše generacije?

-Ne, nikada, a mnogi od njih i nemaju moj broj telefona. Volio bi da se neki kontakt obnovi, ali svi mi sada i danas živimo nekim svojim životom.

Iza Vas je dosta hitova, a pjesma „Pogledaj me jednom nežno„ je evergrin. Da li ima neka pjesma koju ste odbili, pa se zbog toga pokajali?

-Evo sad ću da ispričam priču o jednom megahitu. Ja sam svojevremeno sa Draganom Stojkovićem Bosancem imao jednu svadbu u restoranu „Ušće“ u Beogradu, a bilo je to 1982. godine. Na tu svadbu je došao Nazif Gljiva i kaže meni, da ima hit za mene. I onda je počeo da pjeva pjesmu „Neću, neću dijamante“, pa mi rako da je pjesma kao stvorena za mene i da će biti jugoslovenski mega hit. Meni se međutim pjesma nije dopala i onda mi je on doslovice ovako rekao:“ Ti si Šeki Turković jedan običan papak, koji opet nema veze sa životom“. A, danas mi je zaista žao što je nisam uzeo i što je nisam snimio. Ali, eto bila je suđena velikanu Halidu Bešliću. A, možda da sam je i snimio,možda ne bi bila takav hit u mojoj izvedbi.

Zamolio bih Vas da mi sada iskreno odgovorite na pitanje, a koje se već od početka Vaše karijere provlači po medijima, trača među kolegama. Da li ste se stidjeli svog pravog muslimanskog imena Šućro i da ste zbog toga uzeli nadimak Šeki?

-Bože sačuvaj, to uopšte nije istina. Vjerujte mi da je to notorna laž. Kada sam 1980. godine snimio moju prvu ploču, uz konsultaciju sa mojom familijom, mojom tadašnjom suprugom Eminom, mojih bliskih prijatelja, odlučili smo da je zbog estrade i lakšeg pamćenja imena bude nadimak Šeki. To je jedina i prava istina. Ja znam ko sam i šta sam, a to znaju i svi ostali, od toga ne bježim niti želim.

Da li je u Vaše vrijeme popularnosti bilo alkohola, droge i seksa?

-Za drogu u to vrijeme nisam čuo, a ne da sam je vidio. Alkohola je bilo koliko hoćeš, a gdje je alkohol tu je i seks.

Bili ste oženjeni, da li ste varali suprugu?

-Pitanje je veoma komplikovano, i ne bi da odgovaram na njega. Ali ću reći, ako postoji pjevač na estradi koji nije prevario ženu, onda to za mene nije čovjek ili sa njim nije nešto u redu.

 

Bato ŠIšić