Ovo je kratka životna priča o jednom običnom čovjeku, Bosancu, Bošnjaku, koji je nekada davno došao u Njemačku, radio u bolnici, tu penziju dočekao i baš tu i dušu ispustio.
Davno je bila 1971. godina kada je Adem Alibalić kao mlad čovjek došao u Njemačku.
Rođen je u tadašnjem Titogradu, a današnja Podgorica, ali je sebe oduvijek smatrao Sarajlijom jer je u tom gradu odrastao, školovao se i i iz tog grada krenuo u „bijeli svijet“.
A, danas je došlo vrijeme da se ta generacija bh. gastarbajtera lagano vraća u BiH, ali da tu ostanu zauvijek, bez šanse za povratkom.
Naime, Adem Alibalić je preminuo, a u njemačkom gradu Hamburgu okupila se masa naroda da posljednji put isprate Adema na njegov vječni put, da mu klanjaju dženazu.
Jedan od onih koji je ovog čestitog čovjek poznavao, s njim se družio, s njim stvarao bh. dijasporu u najtežim, ranim devedesetim godinama za BiH i njen narod, za sve one koji su tada bili u Njemačkoj, je nekadašnji imam, a danas uspješan poslovni čovjek Ševket Zukić:
-Još jedan od naših “Pionira”, vrati se i Bosni i svom Gospodaru!
Neke vijesti koliko god bile očekivane, opet nas iznenade, zateknu i rastuže. Moj Bekir mi posla vijest: “Sele, Adem je preselio, dženaza je u petak u Hamburgu”. I tako, moj ahbab, Adem Alibalić, preselio je na „bolji svijet“.
A kao da je jučer bilo, a ima tome i skoro 35 godina, Adema sam upoznao na jednom od onih naših čuvenih mevluda, čini mi se u Kamp-Lintfortu. Ja mlad, a on u najboljim godinama, onako naočit, uglađen, kravata, i onaj njegov karakteristični smiješak.
Ti početni mevludi, osamdesetih godina, bili su vazan, a haman i jedini segment našeg međudžematskog druženja i društvenog života u tom vremenu u Njemačkoj. I tako od mevluda do mevluda, a onda dolazi devedeseta, i s njom SDA euforija i “buđenje” i nas u Njemačkoj.
Adem je uvijek bio u prvim redovima. Inicijator i predsjednik SDA ogranka u Hamburgu, član odbora SDA za Njemačku, Evropu, jedan mandat i predsjednik SDA Njemačke, član Glavnog Odbora SDA BiH.
Radio je puno, sretali smo se i družili u raznim akcijama i projektima. Nama je to sve tada predstavljano od državnog i nacionalnog značaja i interesa, a mi kao važna poluga i ruka koja Bosnu “hrani”.
Hajde ga znaj, jeli to tako bilo, a mi nismo puno ni mislili o tome, vođeni nekom željom i potrebom, da pokažemo, i sebi i drugima, da postojimo, i da pripadamo nečemu što nas treba i zove. Znali smo samo da trebamo i moramo to raditi.
Animiranje naših ljudi za odlazak na Referendum o samostalnosti BiH je bio naš prvi zadatak, pa onda organiziranje demonstracija širom Njemačke, humanitarne razne akcije, registracije, izborne kampanje, kojih je sa kraja devedesetih bilo haman svake “godine”, dopunske škole bosanskog jezika po džematima, klubovima… a država takva kakva je, nemože da brine ni o sebi, a kamoli o nama.
Sjećam se da je Adem na jednom od tih sastanaka sa “državom”, sav iznerviran, šupljiranjem, kako nam ne daju ovi ili oni, uzviknuo: Ma nije nama problem što nedaju Srbi i Hrvati, kako vi to kažete, nama je problem što vi to ne tražite, ne borite se, da mi u dijaspori to imamo!.
A, došao je Adem davno u Njemačku, sa svojom životnom saputnicom Azra-hanumom, još davne 1971., i proveo tu više od pola svog života. Djecu, Aidu, Bilala i Aynura izrodio, i unuke stekao.Nakon zasluženog penzionisanja vratio se u Sarajevo. I vidi ti to, sudbina i Božije određenje opet ga dovede u Hamburg, da baš tu gdje je proveo najbolje godine svoga života i teslim dušu učini, i da odatle krene na konačni povratak, i Bosni i svom Gospodaru.
Ademova konačna adresa će biti Faletići iznad Sarajeva.
Ademove posmrtne ostatke do njegovog Sarajeva iz haldnog Hamburga, prevest će pogrebna firma Bekira Šuška, također istaknutog Bošnjaka i čovjeka koji je zajedno kako sa Ademom, tako isto i sa Ševketom Zukićem dosta učinio za BiH, njenu dijasporu u Njemačkoj.
Bato Šišić