PočetnaAktuelnoPjevala je i žestokim momcima, ali drogu nikada nije probala: Veri Matović dodijenjeno nacionalno priznanje, ali penziju još nije dobila

Pjevala je i žestokim momcima, ali drogu nikada nije probala: Veri Matović dodijenjeno nacionalno priznanje, ali penziju još nije dobila

Za poznatu i popularnu pjevačicu narodne muzike Veru Matović slobodno se može reći da je prije svega čovjek,pa tek onda pjevač, estradni radnik.

To je žena koju narod voli na svim prostorima nekadašnje Jugoslavije,a godine i popularnost po tom pitanju ništa izmjenili nisu. Potvrda za to je nedavno dodjeljeno priznanje ovoj pjevačici.

Naime, Vera je dobila „Nacionalno – estradnu nagradu Srbije, a od Saveza estradno muzičkih umjetnika te države.

-Presretna sam zbog ove nagrade,ali ja sam uvijek govorila, da mi je zdravlje na prvom mjestu, jer kada je čovjek zdrav onda može i da radi, putuje, snima i dobiva nagrade. A, ovo priznanje je samo kruna mog dosadašnjeg rada. A, da bi je jedan pjevač dobio treba da prođe vremena i vremena,ali je treba i zaslužiti. Neki pjevaju dugo kao i ja,ali nisu dobili. Sav taj moj dugogodišnji, mislim i pošteni rad je samo nagrada za sve te godine. Ja sam ovim priznanjem zaokružila ili zatvorila jedan krug svih ti mnogobrojnih nagrada i priznanja koja sam dobila, sad sve to prepuštam mlađim kolegama da oni počnu da dobijaju nagrade. Bilo bi veoma ružno kada bi ja opet išla na neka druga takmičenja i očekivala neke nagrade.

Da li možete i danas stati na crtu sa nekim od mlađih kolega?

-Ne bih ja mogla da odgovorim na to pitanje, to je stvar publike. Ako ne postoji taj neki fluid između pjevača i naroda, a ako ti taj isti narod ne vjeruje,onda nema ni popularnosti.

Dobili ste Nacinalno priznanje Srbije, a da li ste od te iste države dobili i nacionalnu penziju? Da li mislite da ste je zaslužili?

-Ne, nisam dobila,ali čim sam dobila ovo priznanje,onda je nekako logično da se nadam, dakle ponavljam, da se nadam nacionalnoj penziji. Ja znam da neke moje kolege ili kolrginice,ali ne želim da ih imenujem,  imaju nacinalnu penziju,ali nemaju nacionalno priznanje. Dakle nema nikakve logike da bez nacionalnog priznanja dobiju tu nacinalnu penziju,i mislim da je nisu ni zaslužili“.

Vaše sjećanje na rahmetli Džeja Ramadanovskog?

-Nismo se mnogo družili,ali smo mnogo zajedno radili, da bih ga dobro upoznala. Prvi naš susret bio je na koncertu u Zaječaru prije više od 30 godina,kada je on tek počinjao. On je kao mladi pjevač pjevao prije mene,a onda sam izašla ja i pjevala sam pjesmu Ratomira Matović „Marko, sunce moje jarko“. Kad sam završila svoj dio programa, on mi je prišao , pružio mi ruku i rekao: „Verka, odavno nisam čuo ljepšu dvojku“. Džejova majka je mene posebno voljela. To je bio naš prvi susret,a kasnije smo Dragana Mirković, Džej i ja otišli na duže vrijeme u Njemačku na turneju. Gdje god smo se pojavili tu trava više nije rasla. Organizator je bio Gane Đokić. Kada je Džej pravio njegov prvi koncert na Sajmu u Beogradu, njegova majka je zahtijevala da mu ja budem gost. Ta žena je mene neizmjerno voljela. Zamislite, sin joj velika zvijezda,a ona će doći na koncert,ako je budem gost. Bio veliki čovjek i jedna velika duša. Imao je svoj životni pravac,što ja ne odobravam,ali sam je birao svoj put. Nedostajat će mnogo“.

Da li ste nekada na nekim nastupima imali mogućnost ili da li su Vam nudili da probate neko opojno sredstvo, drogu?

-Molim te napiši kako kažem: „Bože, Bato pitaš me glupost“ (smijeh). Ljudi su mene na drugi način gledali. Oni su znali da ja nisam osoba za takvo nešto. Znali su da sam mimo toga, oni traže osobe koje su podložne tome. Oni osjećaju koji im podoban za takve stvari. Ljudi koji se tim bave na mene su gledali kao na njihovu sestru. Kad bi im ja pjevala, dolazili su da me zagrle. Sve sam ja to doživjela i vidjela posebno u Njemačkoj, kako i šta rade ti , da tako kažem „jaki momci“.

Da li ste često pjevali tim opasnim momcima?

-Kako da ne,a i bezbroj puta. Negdje sedamdesetih godina dogovorila sam u Danilovgradu da pjevam Novu godinu. Kada su neke kolege saznali gdje pjevam bili su šokirani. Govorili su mi da ne idem, jer tamo nije dobra publika, jako je opasno. Naravno moj suprug i ja odemo, jer ja znam sebe. Ti jaki momci su zakupili stolove ispred muzike i kada sam krenula sa pjesmom zapjevala sam „U đul bašti kraj šimšira“ i idem od jednog do drugog. U početku su me samo gledali,a kasnije uživali. Kada smo nakon dva dana krenuli kući, svi ti opasni momci su došli da me isprate. Kada sam pjevala u Njemačkoj dolazili su također na moje nastupe i uvijek bi došli u prve redove. Kada bi meni rekli da su to Crnogorci i da su opasni, ja bi onda za njih otpjevala jednu ili dvije pjesme i oni su bili presrećni. Oni nisu htjeli da im se pjeva cijelu noć, već sam malo da im se  pažnje pokloni. Ovo sada što ću da kažem pričam prvi put u javnosti,jer me do sada niko nije za to i za te opasne momke pitao. Osamdesetih godina u Dortmundu, na moj nastup došao je tada jedan jako, jako opasan momak, neću da ga imenujem,ali neka mu dragi Bog da pokoj njegovoj duši. On je meni tada za samo jednu pjesmu ostavio 20 hiljada maraka, jer sam u toj pjesmi lično pomenula njegovo ime. Moj suprug i ja smo bili izuzetno cijenjeni od takvih ljudi, nisam ih se plašila, poštovala sam ih i ostavljali su mi novac. Baš ti hvala za ovo pitanje, i što sam sada javno sve rekla.

Bato Šišić

 

 

 

Pratite nas:
NE MOŽE SAMOSTALNO
Stoja napravila žur