Ceca nam priznaje da je najviše zovu da pjeva u Sarajevu: Poklonila bih se svim žrtvama rata u BiH, pamtim sarajevske tufahije, Hanka je legendarna

Možete da mi postavite svako pitanje koje želite, neće biti cenzure, tu sam da pričamo iskreno i otvoreno, ali i da vi to tako preneset “- ovim riječima započeo je naš iskren razgovor sa reginalnom zvijezdom Svetlanom Cecom Veličković-Ražnatović.

 I naravno naše prvo pitanje je bilo sjeća li se kada je imala posljednji nastup u Sarajevu?

-Ja sam posljedni put pjevala u Sarajevu, sada već davne 1991. godine, bio je to restoran „Bazeni“. Čula sam da je jedan od njih umro i zaista mi je iskreno žao. Tada sam zaista bila mlada, klinka, u očevoj pratnji. Ta braća Mujić su zaista bili divni ljudi, a čula sam da su i ostali takvi svo ovo vrijeme“.

 

Kada ste spomenuli „sve ovo vrijeme“ ,u svom tom proteklom vremenu nikada ništa javno niste loše rekli o BiH?

-Vjerujte mi da je sve to bila samo jedna jako loša i zlobna propaganda, da sam ja nekad bilo šta rekla protiv ovog ili onog naroda. Moj muž me nikada nije htio da uključi u njegovu stranku, a nisam ni ja to htjela. Govorio mi je da sam pjevačica i da to tako treba da ostane. Nikada nisam htjela da dozvolim sebi, da kruže priče kako sam ja rekla ovo ili ono. Ja bih samu sebe pljunula kada bih rekla takvo nešto. Pa, ja imam mnogo prijatelja kako muslimana isto tako i Hrvata,kao i Albanaca. Ko je ko, mene to ne zanima,bitno je da je čovjek. Da ima tu neku ljudskost u sebi. Ja u prvoj liniji poštujem sebe i onda poštujem sve ostalo. Treba kao ljudi da se poštujemo.

Da li se možete sjetiti kada ste posljednji put dali intervju za neke bh. novine?

-Uuuuh ,to je baš bilo poodavno i mislim da sam tada razgovarala sa Ekremom Milićem, mojim dugogodišnjim prijateljem, još iz mog djetinjstva. On je tada i u to vrijeme bio strah i trepet za estradu, bio je otvoren, imao je svoj sistem funkcionisanja i, to su ljudi poštovali. Znao je da bude strog, a imao je i svoje mezimze, pa je znao da bude i blag. Ali, generalno je bio strah i trepet. Nadam se da je dobro jer se nismo godinama čuli. Što se tiče stare Jugoslavije moj zadnji intervju je bio 1991. godine ,a što se tiče ovog novijeg vremena, nisam imala priliku, nisu mi dali šansu da se čuje moja živa riječ, da sa nekim stupim u kontakt. Da ja kažem iskreno sve ,da taj neko sve prenese u cijelosti, da ga ne sasijeku, da ja mogu da stojim iza njega, kako sutra,tako i prekosutra i za deset godina.

Rekli smo već na početku da nikada javno ništa niste rekli protiv BiH. Kako ste uspjeli ostati svoji?

-To uopšte nije teško. Prvo ja nosim u sebi kućno vaspitanje gdje nikada ni za koga nisam rekla neku ružnu riječ, a pogotovu ako nekog ne poznajem. Ja sam u takvoj poziciji gdje me ljudi komentarišu, kako mene isto tako i moj život,a niko me od njih lično ne poznaje. Ja ne mogu da idem za svakom osobom i da im objašnjavma da nisam takva, već ovakva. Moja karijera datira još iz vremena stare Jugoslavije, imala sam tu čast i privilegiju da živim u toj prelijepoj zemlji, pa samim tim iz tog vremena „vučem“ prijatelje koji su svih vjera i nacija. Kako tada,a ni danas nisam sebi dozvolila da uvrijedim nečiju vjeru, nečiju nacionalnost ili nečiju boju kože. Ja to smatram  ogromnim kućnim nevaspitanjem.

Da li ste imali prilike sve to nekada javno da kažete?

-Da, ali samo kada sam gostovala u medijima Republike Srpske jer od rata ja nikada nisam imala priliku da budem na teritoriji BiH, Federacije ili da dođem u Sarajevo. Kao djevojčica sam dolazila u Sarajevo, a tada su govorili, ako te Sarajevo prihvati onda si dobar pjevač. Sarajevo me tada prihvatilo, dolazila sam sa tatom jer sam bila klinka,a  ono što sam osim pjevanja, najviše voljela u Sarajevu je to, da u hotelu „Evropa“ jedem tufahije. To je bio neki moj ritual, kako sletim u Sarajevo odmah na tufahije u „Evropu. To sam sačuvala u mom sjećanju i to uvijek rado vraćam u mojim sjećanjim,a ta divna sjećanja je nešto, što mi niko ne može uzeti ili pokvariti“.

Iskreno, da li biste opet sa zadovoljstvo sve to ponovili?

-Zašto da ne? Sav taj moj neki razvojni estradni put vezan je za Sarajevo, a krenulo se 1988. godine, kada sam imala nastup na festivalu Ilidža. To je bio prestižni festivala u nekadašnjoj Jugoslaviji i tu nije mogao svatko da se pojavi i da pjeva. Tu sam dobila prvu debitantsku nagradu od strane novinara,jer sam izazvala pravi bum, kompletna publika je glasala za mene. Od tada je stepenik po stepenik sve krenulo u mojoj karijeri,i to je još jedan razlog zbog čega me velike i lijepe emocije vežu za Sarajevo.

Da li ste svih ovih godina imali pozive da nastupate u Federaciji?

-Da imala sam pozive kako iz Sarajeva, ali baš iz Sarajeva, pa iz Mostara, Zenice, Tuzle, da održim koncert ili da pjevam privatno. Ali, ja sam smatrala da još nije vrijeme, ali kako mlađe generacije postaju starije, mislim da će one da probiju tu barijeru. Mislim da nikome više nije do rata, do mržnje,jer svako ko je normalan razmišlja tako. Ali, imamo mi tu i ljude koji su izgubili svoje najbliže, njih također treba razumjeti, a ja ih upotpunosti razumijem. To je njihova vječita bol, koju će ponijeti sa sobom na drugi svijet. Ja to apsolutno poštujem jer rat je bio nemilosrdan , prljav, i svaka strana je bila na gubitku. A ,najveći gubtici su kada izgubite, oca, majku, sestru, brata, sina, kćerku… Ali, ko smo mi da pitamo i sudimo? Ni tada nas niko nije pitao što hoćemo, šta želimo ili ne želimo? Nadam se da će vrijeme da zaliječi sve rane. Mislim da je prirodno da se Balkanski narod voli,jer od sebe i svog mentaliteta ne možemo da pobjegnemo, Jedemo istu hranu, pričamo isti jezik, slušamo istu muziku, nekima je to možda problem da priznaju,ali meni nije.

Kada bi Vam se pružila prilika, da li biste se poklonili žrtvama rata u BiH?

-Naravno, zašto da ne? A, treba se se pokloniti svim žrtvama rata. Veliki je grijeh manipulisati žrtvama rata i njihovim porodicama. Nijedna žrtva ne zaslužuje to što je urađeno, ni jedna, ni sa jedne strane. Ponavljam , svima se trebamo pokloniti jer to su žrtve, i svaka njihova manipulacija sa bilo koje strane je za svaku osud“.

Kako djeluje na Vas kada neki mediji pišu o Vama, pa u naslovu stave „Arkanova udovica?

-Ni sama ne znam, šta da kažem na to. Jedno je istina, da sam ja imala karijeru i prije moje udaje za Željka,a to svi koji hoće da znaju, onda i znaju. A, svi koji tako napišu, onda je jasno da to rade tendeciozno,a da bi se napisalo nešto loše,nešto ružno o meni. Nije teško napisati Ceca Ražnatović. Mog supruga nema već 22 godine, ja i dalje postojano trajem, veoma sam otvorena prema medijima. Ako neko nešto ima protiv mene ili neku činjenicu prema meni, neka me pogleda u oči i neka me pita i dobit će iskren odgovor. Žao mi što veoma često nisam u prilici da to demantujem ili objasnim,pa onda se stvara o meni neka loša slika,a koja ne postoji“.

Svojevremeno ste imali saradnju sa Dinom Merlinom?

-Da, divni Dino napisao mi je tri pjesme“Žarila sam žar“,“Zaboravi“ i sada već antologijski  hit“Beograd“. Poslije Dine i Hari Mata Hari mi je napisao pjesmu „Crni snijeg“ a to je duetska pjesma sa Acom Lukasom. Za muziku ne smiju da postoje granice,a svi koji drugačije misle, to su za mene glupi i zatucani ljudi. Muzika je vasiona i ona spaja ljude, ona ih ne razdvaja. Na moje koncerte dolazi i ljudi iz BiH,Hrvatske, Albanci, Bugari, Rumuni…Ludaci, interesdžije, manipulatori su ti koji nas razdvajaju. Trudim se da svojom pjesmom širim ljubav. Nikada u životu nisam otpjevala pjesmu zbog koje bi se sutra morala crveniti ili stidjeti, da pjesmom nekog uvrijedim ili da pošaljem pogrešnu poruku. A, nikada to uživotu neću ni uraditi. A, niti mi je bilo ko od autora nudio takve pjesme, jer veoma dobro znaju moje stavove“.

U svom koncertnom reportoaru imate i dvije stare pjesme Hanke Paldum?

-Da, to su pjesme „Voljela sa voljela“ i „Ja te volim“. Iskreno ja volim pjesme Hanke Paldum i ona je legendarna pjevačica sa uspješnom dugogodišnjom karijerom. Ponavljam, ja sam dijete stare Jugoslavije i sve njih sam poznavala, sve te pjevače poštovala i danas ih poštujem. Te pjesme sam presnimila i prezentirala ih mlađim generacijama, da nastave da ih pjevaju“.

O Vašem suprugu Željku?

-Ako ljubav treba da se osuđuje, onda sam ja kriva. To je jedini moj grijeh, što sam se zaljubila i ludo voljela. Sa njim sam rodila dvoje djece, prema meni je bio najdivniji na svijetu,osjećala sam se kao princeza, i imala sam samo 20 godina. Treba čovjek da bude otvoren i skren, to je bila ogromna ljubav, iskrena i čista“.

O Vašoj prvoj velikoj ljubavi  Muharemu  Hari Samardžiću?

-Pa, da i o tome se pisalo,jer sam i tada bila javna ličnost i normalno je bilo da se piše. Kada je ta naša veza bila aktuelna ja sam bila djevojčurak od 18 godina. Kako tada , tako ni danas ne mogu da kažem bilo šta loše, jer mi se u toj vezi ništa loše nije desilo. Ja njemu ovim putem želim svu sreću, nadam se da je pronašao sebe, da je srećan. Nemam ni jednu ružnu riječ da kažem na njega,a nemam ni razloga. Kontakta nemamo, putevi su nam se razišli“.

Bato Šišić